Nakon pet sezona i 56 sati programa 26-og oktobra se završila serija Carstvo Poroka.
Ovaj gangsterski spektakl je došao na male ekrane 2010. godine sa velikim obećanjima, naročito nakon pilota koji je režirao jedan od najvećih reditelja filma Marti Skorseze. Kroz prve dve sezone ova serija je zapravo i uspela da ispuni postavljena očekivanja i da pritom donekle isprati seriju Sopranove koja je bila neka vrsta njihovog velikog brata sa HBO-a.
Međutim već u trećoj sezoni mogli su se osetiti nedostaci inovacije koji su krasili prethodne dve, a jedan od glavnih razloga za to je bilo ubistvo drugog glavnog lika serije. Uprkos svemu treća sezona je bila uspešna, najpre zbog lika Đipa Rosetija kojeg je igrao Bobi Kanavale (dobio i „Emi“ nagradu), ali nedovoljno uspešna da se smatra novim velikim ostvarenjem HBO-a.
Očekivanja su polako počela da opadaju, a sa njima i gledanost i odjednom ova serija je postala neuspela verzija novih Sopranovih, za šta najveću odgovornost ima činjenica da je njen kreator Terens Vinter (jedan od glavnih pisaca Sopranovih), zbog čega je i došlo do neželjenih poređenja sa verovatno najvećom i najboljom serijom u istoriji televizije.
Sa četvrtom sezonom i uvođenjem novog „zlikovca godine“, kako ih je sam Terens Vinter proglasio, gledanost je bila najniža, a i kvalitet sadržaja ako ćemo najiskrenije najslabiji, zbog čega je verovatno i došlo do odluke da peta sezona bude poslednja. Tu vest fanovi su dočekali sa gorko-slatkim osećajem, isto kao i pisci serije.
Iako je definitivno postojala tuga što se završava, bilo je i jasno da će što veće produžavanje serije iz sezone u sezonu dovesti do ponovljenih zapleta,a samim time i pada u kvalitetu, što je na kraju krajeva i Terens Vinter potvrdio u intervjuu za HitFix. Pošto je dosta dugo već znao kako će da završi ovaj veliki projekat, peta sezona je zapravo izgledala osvežujuće od samog početka.
Radnja je smeštena u 1931-oj godini, i u flešbekovima na 1884. i 1897. godinu gde gledamo Nakija kao dečaka i kasnije mladića koji postepeno i polako prodaje svoju dušu i postaje gangster kog smo gledali tokom ovih pet godina.
Sa kontrastom između mlađih verzija Nakija i njega u 31-oj godini, Vinter takođe na veoma suptilan način pokušava da stavi do znanja gledaocima da je njegovo vreme prošlo i da su drugi „momci“ spremni da preuzmu glavne uloge.
U petoj sezoni za razliku od prethodnih godina ne ulaze novi bitniji gangsterski likovi, osim Salvatora Maranzana koji nema veliku ulogu, makar ne na ekranu.Fokus je pre svega na Nakiju,kao i na već uspostavljenim likovima kao što su Nelson Van Alden, Albert Čoki Vajt, Al Kapone i Nakijev brat Ilaj, dok takozvanu ulogu „zlikovca godine“ preuzimaju likovi koji su bili tu od samog početka: Laki Lućijano i Majer Lenski.
Kroz poslednjih osam epizoda serije gledamo uspon ova dva čuvena gangstera ka kriminalnom vrhu i formiranje mafijaške komisije u Americi, Nakijevu želju da legalizuje svoje carstvo, obzirom da je 1931. godine ukinuta prohibicija, i „ostavi nešto iza“ i avanturečuvenog policajca pretvorenog u gangstera Nelsona Van Aldena (koga na sjajan način glumi već sada filmska zvezda Majkl Šenon).
Osim istorijskih likova iz sveta podzemlja, takođe je veoma zanimljivo videti kako Naki pokušava da napravi posao sa Džozefom Kenedijem (ocem kasnijeg američkog predsednika Džeka Kenedija), kog Naki gleda kao na sve što je on hteo da bude ili kako čuveni Eliot Nes drži veliki govor o borbi protiv kriminala.
Ono što su pisci ove serije radili veoma uspešno od samog početka je bila egzekucija. Njihov rad se nije zasnivao na stvaranju novih, genijalnih dramskih zapleta već se pisanje uglavnom zasnivalo na oprobanim i uspešnim pričama koje su na sjajan način bile predstavljene kroz odlične dijaloge i režiju.
Na kraju krajeva ovo je bila serija čiji su likovi i priče u većini bile zasnovane na istinitim likovima i događajima, tako da je svako ko je makar malo poznavao istoriju gangsterskog sveta mogao predvideti šta će se desiti u ratu između Nakija Tompsona i Lakija Lućijana, ili šta će se desiti sa Al Kaponeom kada federalci dođu da kucaju na njegova vrata. Poenta nije bila u cilju već u vožnji do tamo, a vožnja je u svakom smislu bila paklena.